Gimnazija Dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac

Stop nasilju među djecom: Od inspirativnih praksi do škola i zajednica bez nasilja

Na međunarodnoj konferenciji u MZOS-u, a u organizaciji Unicef-a pod nazivom : Stop nasilju među djecom: Od inspirativnih praksi do škola i zajednica bez nasilja održanoj 20. – 21. 05. 2015.

sudjelovali su Vedran Mornar, ministar obrazovanja znanosti i sporta, Valentina Otmačić, predstojnica UNICEF-a za Hrvatsku, Clarice Da Silva e Paula, savjetnica za zaštitu djece, UNICEF Središnji ured u New Yorku, Reidar Thyholdt, izvršni direktor, Olweus International, Norveška, Nina Ferenčić, regionalna savjetnica, UNICEF Regionalni ured za Središnju i istočnu Europu i središnju Aziju, Martina Tomić Latinac, voditeljica programa za zaštitu djece, UNICEF, Ured za Hrvatsku, Jasenka Pregrad, stručna voditeljica programa Škole bez nasilja, Tanja Radočaj, predstojnica UNICEF-a za Bugarsku, Biljana Lajović, koordinatorica odjela za prevenciju nasilja, Ministarstvo obrazovanja , Srbija, Benjamin Perks, predstojnik UNICEF-a za Crnu Goru te predstavnici učenika, roditelja, mentora i koordinatora u projektu koji su iz svoje perspektive govorili o iskustvima rada na projektu.

U tom dijelu konferencije sam imala čast i sama izreći nekoliko misli o radu na projektima iz perspektive ravnateljice škole i mentorice u projektu:

Škola već odavno nije mjesto gdje se samo redaju nastavni sati iz pojedinih predmeta, u prostorima koji su hermetički zatvoreni. U školi se odvijaju mnogi procesi koji se međusobno prožimaju. Puno toga se mora koordinirati, a obrazovanje i odgoj u školi povezuju sve sudionike te od svih traže „umreženi“ rad. Iz toga proizlazi i vrlo važna uloga vođenja školske ustanove u kontekstu sistemskog i sistematičnog razvoja škole.

Ravnatelj planira projekte, radi u timu na procesima, na strukturiranju, usmjerava oblikovanje , dokumentira.

U kontekstu Unicef-ovog projekta „Za poticajnije okruženje u školama“ to bi značilo kako za mene kao ravnateljicu , za tim u mojoj školi, tako i za ravnatelje i timove u kojima sam bila mentorica u projektu,

sljedeće: - prihvatili smo projekt-isprobali rad u timu-prilagodili svojim uvjetima-dokumentirali-osvojili plaketu-obnovili status kao i mnoge škole u našoj i susjednoj županiji.

danas – nekoliko godina nakon provedenog projekta, provodimo na sličan način i ponekad  uz istu radionicu naše preventivne programe i zdravstveni te građanski odgoj.
Iako je projekt više bio namijenjen osnovnim školama, mi smo ga provodili  u našoj gimnaziji i danas koristimo iste u planiranju i realizaciji našeg školskog kurikuluma, što dokazuje da se autonomija škole u provođenju ovakvih programa razvila ( na satu razrednika u svim razrednim odjelima se provodi po neka radionica, naša vršnjačka skupina POINT sa stručnom suradnicom koja koordinira rad provodi samostalno jedan dio radionica u svim razrednim odjelima: uz film koji su sami snimili na dramskoj grupi, forum-teatar i pitanja za razgovor o temi nasilja –to je nasilje u adolescentskim vezama ove godine,

Unicef-ov projekt nam je poslužio kao koristan primjer, potrebno i vrijedno iskustvo i odgovor cijele zajednice na problem nasilja među vršnjacima, pomogao nam je shvatiti koliko je važno  informirati i podučiti sve sudionike u odgojno obrazovnom radu, kako se nositi s tim problemom, kako raditi sa žrtvom i nasilnikom, što učiniti nakon što se nasilje dogodi. Razrednicima je taj projekt i danas izvor ideja i alata za realizaciju zdravstvenog i građanskog odgoja te preventivnih programa.

U osnovnim školama još uvijek donose pravila s vrijednostima i posljedicama, iako neki od nastavnika koji su se nedavno zaposlili nisu polazili radionice za učitelje; u višim razredima i u srednjoj školi može se vidjeti i pokoja radionica iz projekta „Prekini lanac“.

Ono što sada sigurno nedostaje : ponoviti edukacije za nastavnike, obnoviti znanja o restituciji, vrijednostima i pravilima te posljedicama. Protiv nasilja se i dalje borimo svatko na svoj način, pokušavamo samostalno održati sustav.

Bez ravnatelja, jednako kao i bez ostalih članova tima projekt ne bi bio moguć. Ovaj je projekt pokazao (kao uostalom i mnogi koje provodimo u školi) da je orijentiran prema vrijednostima, služi zajedničkom cilju cijele škole, on je odgovor zajednice; inovativan je obrađuje društveni problem na novi način i nije se pretvorio u rutinu već daje mogućnost kreativnog rada s mladima, kompleksan je jer spaja mnoge ljude različitih kompetencija i funkcija koji surađuju timski – bez hijerarhije, riskantan je, jer upravo zbog kompleksnog pristupa može i ne uspjeti, orijentiran je prema cilju jer definira promjene, dovodi do standarda, kriterija, indikatora i rezultira konkretnim rezultatima u odgoju i obrazovanju.

Iako smo ograničeni vremenom, resursima ( manjka novca, osoblja, materijala) smatram da ćemo uspjeti samo ako u školi smanjimo dodatno administriranje i birokratiziranje, ako prestanemo prizivati kojekakve „nadležnosti“, a razvijemo sinergiju u sustavu i stvorimo „odgovorno partnerstvo“ svih sudionika u odgojno obrazovnom radu. Smatram da je tu ključna uloga ravnatelja u svakoj školskoj ustanovi.

Nevenka Lončar, ravnateljica Gimnazije dr. Ivana Kranjčeva Đurđevac, mentorica u Unicefovom projektu „ Za poticajnije okruženje u školama“.

Đurđevac, svibanj, 2015.